Trener i motivacija

Sport // 27.12.2011. // Doc. dr. sc. Renata Barić, sportski psiholog

Kada gledamo sportska natjecanja, osobito nastupe vrhunskih sportaša, mnogi se od nas vjerojatno pitaju zašto ti ljudi treniraju toliko dugo i tako naporno da bi samo u jednom kratkom isječku vremena testirali svoje vještine. Kakva je njihova motivacija? Neki su zasigurno uvjereni da su sportaši potaknuti željom za postignućem, potrebom da nadmaše neki standard kvalitete, premaše svoj najbolji rezultat ili neki rekord i napreduju. Drugi vjeruju da su pobjede, medalje ili status ono što igra presudnu ulogu. Bilo kako bilo, motivacija je ključan faktor koji utječe na napredak i postignuća sportaša tijekom cjelokupnog razvoja sportske karijere.

Svaki trener želi imati motiviranog sportaša. Motivacija predstavlja temelj borbenosti, sportskog duha i čvrstoće, što se najčešće smatra nužnim osobinama kvalitetnog sportaša. Općenito, motivacija je psihološki konstrukt koji objašnjava zašto se ljudi u određenom trenutku ponašaju na određeni način. Osnovna pretpostavka motiviranog ponašanja jest da se ljudi upuštaju u one aktivnosti i streme onim ciljevima od kojih očekuju poželjene i pozitivne ishode, te izbjegavaju one situacije i aktivnosti koje im mogu donijeti neugodno iskustvo.

 

Kako prepoznajemo motiviranog sportaša?

Treneri se najčešće koriste praktičnim pokazateljima. Motiviran je onaj sportaš ili sportašica koji je uvijek spreman na rad i ulaganje, kojem se nije teško žrtvovati i na kojeg se može računati u svakom trenutku. Motiviran je onaj kojem je svaki rezultat poticaj za dalje, pobjedu koristi da bi si postavio još viši standard kog će daljnjim upornim radom i zalaganjem dostizati, a poraz koristi da bi uvidio vlastite nedostatke i spremno prionuo na dodatan rad ne bi li ih nadoknadio. U sportskoj se praksi motivacija često pogrešno razumijeva. Ponekad su vjerovanja i stavovi trenera o motivaciji previše pojednostavljeni. Motivacija se shvaća kao ‘pobuđenost’, a treneri koriste prednatjecateljske ‘motivacijske govore’ s ciljem podizanja motivacije sportaša. Takve su strategije nerijetko pogrešne i kontraproduktivne. To najčešće zvuči kao «Ovo je izuzetno važna utakmica. Sad moraš pokazati svoj maksimum. O ovom nastupu ovisi tvoja sezona, i sl.». Time se postiže podizanje unutarnje pobuđenosti organizma iznad optimalne razine, sportaš doživljava pritisak, pojačava se razina treme popraćena tjelesnim reakcijama, a rezultat nije optimalna motivacija već vrlo vjerojatno slabija izvedba. Činjenica jest da je gotovo svaki sportaš i sam svjestan važnosti pojedinog nastupa i dodatno opterećivanje ishodom donosi psihološki pritsak koji se na natjecanju može manifestirati kao npr. strah od pogreške, pad koncentracije ili traženje trenerovih reakcija za vrijeme igre. Sportaš prestaje biti usmjeren na proces (igru), usmjerava se primarno na sebe i svoje reakcije i tako si smanjuje šanse za dobru izvedbu. Treneri često vjeruju i da je pozitivan način mišljenja u smislu ‘stava pobjednika’, ‘natjecateljskog duha’, ‘samopouzdanja’, urođena motivacijska karakteristika. Sportašima, osobito djeci i mladima, trener značajno može pomoći u ovom segmentu. Naime, važno je da očekivanja sportaša o kojima znatno ovisi njihova motivacija budu realna. Ukoliko se nerealna očekivanja ne ostvare, posljedica je pad motivacije, smanjenje osjećaja vlastite kompetentnosti i sniženo samopouzdanje.

Također, treneri često smatraju kako je motivacija urođena kvaliteta, nešto što sportaš ima ili nema i na čemu se ne može mnogo raditi. Jedan je trener savršeno ilustrirao takav stav: «S tim nema bog zna kakve pomoći, sve je stvar prirodne selekcije. U sportu jedino najjači uspijevaju, ostali prije ili kasnije otpadnu.» Ovakav se stav često susreće u praksi, no pitanje je koliko je to inteligentna strategija u maloj zemlji kao što je Hrvatska. Vjeruje li trener da je njegov sportaš/sportašica motiviran, najčešće vjeruje i da je to njegova/njezina stabilna osobina. U suprotnom, smatra li da je sportaševa motivacija niska, sklon je ‘odustati’ od sportaša jer ne vjeruje da se to može mijenjati. Ovakve zablude negativno utječu na odnos trenera i sportaša kao i na trenerova očekivanja. Niža očekivanja djeluju kao ‘proročanstvo koje se samo ispunjava’ – trener je manje posvećen sportašu, sportaš manje prima, najčešće osjeća trenerov stav, više se zatvara u sebe ili pak buntovno reagira, javljaju se nezadovoljstvo i negativne emocije, a sve se to odražava u obliku snižene motivacije i nezadovoljavajuće izvedbe, čime su trenerova očekivanja dobila potvrdu u praksi.

 

Što je poželjni motivacijski obrazac?

Sportska psihologija daje prednost unutarnjoj (intrinzičnoj), nad vanjskom (ekstrinzičnom) motivacijom. Intrinzično motiviran sportaš jest onaj koji se sportom bavi zato što mu samo sudjelovanje u aktivnosti i učenje predstavljaju zadovoljstvo, jer uživa u pokretu, u dostizanju izazovnih ciljeva. Takav sportaš vjeruje da je uspjeh prvestveno posljedica ulaganja napora, usmjeren je na zadatke i teži napretku. Intrinzično motiviran sportaš uvijek će birati izazovne, teže dostižne ciljeve, a njihovim ostvarivanjem potvrđuje svoju kompetentnost. Ekstrinzično motiviran  sportaš sportom se bavi prvenstveno zbog vanjskih razloga:  rezultata, pobjede, statusa, nadmetanja s drugima. Takvi sportaši više vjeruju da je uspjeh posljedica superirornih sposobnosti i cilj im je demonstrirati svoj sportski talent u svakoj situaciji. Oni si mogu zadavati manje izazovne, čak i prelake ciljeve, kako bi dokazali svoju kompetentnost. U vrhunskom sportu najčešće se radi o kombinaciji oba tipa motivacije, prvi dominira, a drugi se ističe prije i za vrijeme natjecanja.

 

Može li trener djelovati na razvoj motivacije sportaša?

U praksi, a i u brojnim je znanstvenim istraživanjima dokazano da je trener jedan od najjačih motivacijskih faktora. Trener svojom karizmom, autoritetom i stručnošću može djelovati vrlo poticajno na sportaše.Trenerov utjecaj dolazi do izražaja na individualnoj razini, u osobnom kontaktu sa svakim sportašem, ali i na razini ekipe (kluba) kroz razvoj poželjne motivacijske klime. Motivacijsku klimu čine psihološka obilježja sportskog okruženja koja se oblikuju trenerovim rukovođenjem i kroz interakciju sa sportašima. Za povećanje i održavanje motivacije sportaša poželjna je motivacijska klima usmjerena na učenje i suradnju članova ekipe, a ona prevladava kada trener ističe važnost učenja, usavršavanja nad rezultatom i pobjedom, kada se potiče kooperativnost članova ekipe umjesto međusobnog natjecanja, kada se nagrađuje i pohvaljuje ulaganje truda i napora, a svaki sportaš je jednako važan i ima jasnu ulogu u timu. Treneri koji oblikuju ovakvo okruženje u pravilu su instruktivniji, daju značajno više pozitivnih povratnih informacija i podrške svojim sportašima, te koriste neke principe demokratskog rukovođenja. Drugi je tip motivacijska klima usmjerena na ishod i rezultat. U takvom se okruženju ističe imperativ pobjede i rezultata, postoji natjecanje između suigrača, a trener obično ima ‘omiljene igrače’, tzv. «zvijezde» koje smatra vrlo talentiranima te oni u ekipi imaju poseban status. Pogreške i slabe izvedbe se kažnjavaju, sportaši se boje trenera i pogreške (ne shvaćajući ih kao dio učenja već kao dokaz vlastite nesposobnosti), manje su zadovoljni i slabije motivirani. Te su  ekipe slabije kohezivne, a rizik od sukoba s trenerom ili između suigrača je veći. Treneri koji oblikuju ovakvu psihološku klimu uglavnom su atokrati, manje instruktivni, neskloni individualnom pristupu, daju manje povratnih informacija i podrške svojim sportašima. U pravilu, ovo okruženje nosi više rizika za negativni utjecaj na motivaciju i potiče usmjerenost sportaša na rezultat i pobjedu. To ne mora imati pogubne učinke na kraći rok i dok sportaš (ekipa) pobjeđuje, no u slučaju loših rezultata, temelj motivacije se ruši, sportaš više ne ostvaruje vanjske ciljeve kojima je primarno motiviran, posljedično se javljaju sumnja u vlastite sposobnosti i negativne emocije, zbog čega je moguće da potraži neko drugo okruženje (drugi klub ili drugu aktivnost) u kojem bi ponovno mogao pokazati drugima i potvrditi sebi vlastitu kompetentnost.

Dobar rezultat najlakše djeluje na povećanje motivacije sportaša. Osim toga, trener je važan motivacijski faktor u svakom trenutku.

 

Doc. dr. sc. Renata Barić, sportski psiholog
rjurinic@kif.hr

Vaš dojam


(obavezno)
(obavezno)