Tijekom posljednjih godina intenzivno je proučavan profil aktivnosti nogometaša, kao i fiziološki zahtjevi igre. Upravo aerobna izdržljivost igra veliku ulogu u uspjehu u nogometnoj igri, te je ona jedan od najvažnijih faktora koja čini razliku između pobjede ili poraza. Zbog toga važno je znati i prepoznati, odnosno testirati sposobnost aerobne izdržljivosti nogometaša. Postoje terenski i laboratorijski testovi za procjenu aerobne izdržljivosti. Bilo da koristimo terensko ili laboratorijsko testiranje potrebno je osigurati optimalne uvjete kako bismo dobili stvarni rezultat svakoga igrača u testu. Marković i Bradić (2008) navode najvažnije principe testiranja:

  • Postupak testiranja mora biti standardiziran
  • Igrači moraju biti upoznati s ciljevima, ali i izvedbom svakog testa
  • Upute igračima moraju biti jasne i nedvosmislene
  • Igrači moraju biti odmorni i zdravi
  • Igrači moraju biti motivirani
  • Igrači moraju biti dobro zagrijani
  • Redoslijed testova mora biti optimalan

Laboratorijski testovi najčešće se koriste za procjenu bazične ili opće aerobne izdržljivosti, dok je pomoću terenskih testova moguće procijeniti i bazičnu i specifičnu aerobnu izdržljivost. Od terenskih testova najčešće se spominju 12-minutni kontinuirani test trčanja ili „Cooperov“ test, 6-minutni kontinuirani test trčanja, „Conconijev“ test, „Legerov“ test povratnog trčanja ili „Beep“ test te njegove modifikacije: Intervalni test povratnog trčanja, tzv. „Multistage“ test trčanja, Jo – Jo intervalni test oporavka, skraćeni Jo-Jo test i dr. U praksi se koriste i specifični nogometni testovi s loptom za procjenu aerobne izdržljivosti kao što su „Hoffov“ test ( Marković i Bradić, 2008; Bangsbo i sur., 2008; Stolen i sur., 2005; Vaeyens i sur., 2006; Leminik i sur., 2004).
Od laboratorijskih testova za procjenu aerobne izdržljivosti najčešće se koristi test na pokretnom sagu. Sam način testiranja je svugdje jednak, dok postoji razlika u protokolu mjerenja.

Bilo koji način testiranja da biramo, ili da koristimo jedan od navedenih testova potrebno  je pridržavati se principa i načela testiranja. Testiranje mora biti provedeno sa svrhom da nam da realnu sliku o statusu aerobnih sposobnosti igrača kojeg testiramo. Samo tako dobivene, realne,  rezultate možemo koristiti u svrhu konstruiranja trenažnog procesa s ciljem razvoja aerobne izdržljivosti.


Slika 1: Trčanje uz stepenice

Jo-Jo intervalni test oporavka

Kada se radi o procjeni aerobne izdržljivosti u nogometu, vrlo je važno da izabrani testovi procjenjuju upravo tu sposobnost i to na način koji je blizak igri. Potrebno je da test bude specifičan. Nogomet kao intervalna aciklička aktivnost sastoji se od nasumično raspoređenih intervala kretanja. Kontinuirani testovi za procjenu aerobne izdržljivosti upravo zbog prirode nogometne igre nemaju veliku povezanost sa procjenom aerobne izdržljivosti potrebne za uspjeh u nogometu, odnosno, ne simuliraju zahtjeve u igri. Dobiveni rezultat ne mora biti mjerilo da li je igrač spreman na zahtjeve igre, te da li je njegova nogometna radna sposobnost na visokoj razini.

Danas najčešće korišteni testovi za procjenu specifične aerobne izdržljivosti dobro simuliraju zahtjeve nogometne igre, te pred igrača stavljaju upravo ono što ga očekuje i na samoj utakmici. Takva povezanost testiranja sa uvjetima igre dovela je do razvoja Jo- Jo intervalnog testa oporavka. Sam test razvio se iz Legerova „Shuttle ran“ testa ili poznatijeg pod nazivom „Beep“ test kojeg je 1982. Razvio Leger.  Za Jo-Jo test možemo reći da je on upravo nadograđeni beep test. Naime, kao i kod „Beep-a“ igrač savladava dionice od 20 metara,ali sa intervalima aktivne pauze od 10 sekundi nakon svakih 2 x 20 metara. U pauzi istrčava 2 x 5 metara koji su označeni iza startne linije. Igrač trči sve dok ne uspije pratiti brzinu, te udaljenost koju je prošao u toj točci predstavlja rezultat. Test je vođen audio signalom. Postoje dvije razine testa. Razina 1 počinje na nižim brzinama trčanja, te je njeno povećanje umjerenije nego kod razine 2. Trajanje testa na razini 1 je između 10 i 20 minuta, dok je kod razine 2 to vrijeme znatno skraćeno, te iznosi od 5 do 15 minuta. Bangsbo i sur. (2008) navode kako Jo – Jo intervalni test oporavka (razina 1) dominatno procjenjuje aerobnu izdržljivost nogometaša, dok razina 2 istoga testa, procjenjuje sposobnost igrača da ponavlja visokointenzivne aktivnosti, ali sa visokim doprinosom anaerobnog sustava, odnosno oba dva testa maksimalno aktiviraju aerobni sustav, ali razlika je u stupnju aktiviranja anaerobnog sustava.

Slika 2. Shematski prikaz izvedbe Jo-Jo intervalnog testa oporavka (Marković I Bradić, 2008).

Primjenom specifičnih testova za procjenu aerobne izdržljivosti, kao što je to Jo-Jo intervalni test oporavka moguće je dobiti kvalitetnu povratnu informaciju o spremnosti našega sportaša. Odnosno, dobivamo uvid u razinu radne sposobnosti koju posjeduje igrač.