Teško je zamisliti vrhunskog trenera ili sportaša koji smatra da psihička spremnost ne utječe na rezultat njegova rada. Zapravo, pratimo li sport, često se događa da primijetimo ili konstatiramo da bi rezultat utakmice ili meča bio drugačiji da je druga momčad nije „psihički pala“,  da je protivnik bio više motiviran ili da je ostao „hladne glave“. To su obično ključni trenuci u vrhunskom sportu, trenuci u kojima se odlučuje o pobjedniku svjetskog prvenstva, kvalifikacijama za Olimpijske Igre, itd. Međutim, za mlade sportaše koji su tek u usponu, poluprofesionalce i amatere, takvi se trenuci mogu dogoditi na regionalnom prvenstvu, državnom prvenstvu ili turniru koji im je važan. U posljednjih 35-40 godina, područje sportske psihologije je iz tog razloga doživjelo znatan rast i napredak, posebno u vidu primijenjene sportske psihologije, odnosno sportskog savjetovanja. Sportski treneri, psiholozi i sportski radnici, davno su, još početkom dvadesetog stoljeća primijetili da na rezultate sportaša utječe njihova mentalna spremnost, motivacija, emocije, stavovi, uvjerenja kao i nivo anksioznosti odnosno pred-natjecateljske treme. Naravno svi su spomenuti faktori nadogradnja na posao koji je odrađen na treningu, kroz pravilno programiran i proveden trenažni proces. Međutim, pretpostavimo li da je za uspjeh pojedinca 90% odgovoran sam pojedinac, a preostalih 10% dijele trener, psiholog, okolnosti koje su van kontrole itd., čini se da ako su svi faktori zadovoljeni, mentalna spremnost pojedinca koja odnosi svega 2-3 % može biti presudna u trenucima u kojima sitnice odlučuju. Naime, kada govorimo o 2-3%, naravno radi se o gruboj procjeni i aproksimaciji koja je vrlo teško odrediva, ali ukoliko je sportaš mentalno nespreman, njegov gubitak više zasigurno nije 2-3%. Pad motivacije, nervoza, strah i gubitak fokusa, u ključnom trenutku (meču, utrci, utakmici) više ne znače 2-3%, već znače sve ili ništa, pobjedu ili poraz, odnosno 100%. Pitanje se postavlja, kako kontrolirati tih 2-3% da učine pomak u pravome smjeru?

Tehnike

Danas postoje mnoge tehnike koje se nude mladim i elitnim sportašima u svrhu poboljšanja njihove mentalne kontrole, kontrole straha, treme, uzbuđenja, misli i emocija općenito. Međutim, postavlja se pitanje, koliko su sportaši doista slični da bi jedna knjiga i jedna šablona odgovarala upravo njima. Postoji li pravilo kojeg se svi trebaju pridržavati? Ukoliko je tako, jedna dobra knjiga bila bi dovoljna da opiše sve sportaše ovoga svijeta, ali ne i samo sportaše već i ljude. Naravno stvari su mnogo kompliciranije nego što se u medijima i sportskim krugovima često čine. Činjenica je da između svih nas postoje sličnosti, ali različitosti su ono što nas čini posebnim, ono što sportaše čini vrhunskim ili prosječnim. Isto pravilo vrijedi i za sportsku psihologiju. Ne postoji jednostavan recept uspjeha za sve sportaše, već sastojke moramo pažljivo birati za svakoga posebno. Dakle, proces psihološke pripreme sportaša nije jednostavan, međutim za sportaša koji cilja na 100%, a ne na 98% vlastitih mogućnosti; za one koji inzistiraju na pobjedi, a ne izbjegavanju poraza, psihološka priprema postaje neizostavan dio treninga.

Pristup

Iako je pristup najčešće individualiziran, postoje neke zajedničke teme i tehnike koje se koriste kod većine sportaša. Naravno, bitne se individualne razlike pojavljuju u brzini kojom se tehnike provode i usvajaju, ako i razlike u tehnikama koje se koriste ovisno o sportu o kojem se radi. Savjetnik, psiholog, koristi tehnike poboljšanja motivacije, učenja, koncentracije, samokontrole emocija i misli, svjesnosti, komunikacije; a u timskim sportovima često radi na grupnoj kohezivnosti, dinamici, vodstvu i  team buildingu. Iako su teme sastanaka najčešće vezane uz sport, neke od tema koje se raspravljaju indirektno su povezane sa sportom, ali ostavljaju jasan i dubok trag na izvedbi pojedinca. Takve probleme, distraktore, pokušava se eliminirati ili kontrolirati, kako bi sportaš svoju energiju mogao usmjeriti na stvari koje su direktno vezane uz njegovu sportsku aktivnost. Većinu vremena u uredu sportaš provodi u razgovoru sa svojim savjetnikom kroz koji pokušavaju pronaći rješenje za poteškoće na koje sportaš nailazi, ali dobar dio vremena sportaš provodi učeći nove tehnike i vježbe poput disanja, meditacije i vizualizacije, te kako i kada ih provoditi u sportskom okruženju. Moguće je dakako da se program psihološke pripreme provodi i na grupnom nivou, međutim tada je ritam rada donekle unaprijed određen, a tehnike koje se podučavaju odgovaraju većini. Takav grupni način rada posebno pogoduje momčadskim sportovima, ali bitno je držati se manjeg broja članova, te donekle voditi brigu o individualnim potrebama pojedinih članova. Grupno savjetovanje sportaša može biti izrazito učinkovito, ali ipak valja naglasiti da je individualni pristup, ukoliko mogućnosti to dozvoljavaju, ipak prikladniji i precizniji način rada za sportaša i savjetovatelja. Na njega ne djeluju dodatni ometajući faktori, odnosno ne ovisi o međuodnosima članova u grupi, različitim potrebama, bliskosti članova itd.
Bilo kako bilo, psihološka priprema sportaša vrlo je važan dio trenažnog procesa, koji može odlučiti o pobjedi ili porazu, uspjehu ili neuspjehu. Iako se radi o nekoliko posljednjih kapi u čaši uspjeha, bez tih kapi sportaš vrlo lako može ostati žedan.