Motivacija u sportu

Sport // 24.12.2010. // Dario Bašić, prof. kineziologije

Često se u vezi sa treningom i sportom, kaže da trener mora znati ″motivirati″sportaša, bilo na dulji, bilo na kraći rok. Ako u tome uspije, sportaši će pokazivati više zanimanja za rad i trening,a ako ne uspije sportaši će se ponašati upravo obratno tj. neće se truditi koliko bi trebali i mogli. Izrazi kao što su ″motiviranost″, ″zainteresiranost″, ″motiv″, ″nagrada″ i slično toliko se često susreću u svakodnevnom okruženju, da njihovi korisnici gotovo da više ne razmišljaju što ti izrazi u sasvim preciznom smislu riječi znače. Laička objašnjenja tih termina najčešće su suviše pojednostavljena, a da bi bila točna, dok se opet stručna objašnjenja međusobno razlikuju od autora do autora, najviše zbog toga što je koncept motivacije relativno novijega datuma unutar psihologijske znanosti, a zatim i stoga što se radi o veoma složenoj pojavi čovjekovog psihičkog života i ponašanja.
Postoji nekoliko osnovnih razloga za tako široku upotrebu termina iz područja motivacije. Dva, su međutim najvažnija – jedan je praktične, a drugi teorijske prirode.
Praktički se razlog odnosi na samu bit motivacijskih procesa. Radi se o procesima za koje je pojedinac, bez obzira na to da li je svjestan ili nije, poznaje li ih teoretski ili ne poznaje, životno zainteresiran, jer o stupnju uspješnosti njihovog funkcioniranja ovisi i stupanj prilagođenosti životnim okolnostima. Lakša pitanja, kao što su da li naručiti odrezak sa sirom ili gljivama, da li se prihvatiti sređivanja sobe ili odustati, teža pitanja kao što su koji studij odabrati, kako prebroditi stresne situacije u porodici, kako nagovoriti simpatičnu osobu suprotnoga spola na sastanak i druga pitanja, svakodnevno zahtijevaju maksimalno angažiranje svih potencijala pojedinca. U rješavanju takvih životnih problema, a svi pripadaju području motivacije, pojedinac ulaže veliki napor, često puta toga i nesvjestan koliko ga rješavanje takvih problema ″košta″. Bez obzira na napor koji je potrebno uložiti takve probleme nije moguće izbjeći, jer ih nameću životne okolnosti iz dana u dan. Kako za pojedine osobe, barem u nekom od životnih razdoblja, i nastava i učenje predstavlja dio životnih okolnosti, očito je da će i ona kreirati različite probleme koji pripadaju području motivacije.
Teorijskise razlog odnosi na široku prihvaćenu pretpostavku o sudjelovanju motivacijskih procesa u procesima učenja i teorijsku razradu tog odnosa. Iako je danas koncept klasičnoga potkrepljenja proširen pojmovima kao što su povratna informacija, zadovoljstvo u napredovanju prema planiranom, osnovna ideja o pozitivnom utjecaju korisnoga ili ugodnoga i negativnoga utjecaja štetnog i bolnoga učinka neke aktivnosti na njezino kasnije izvođenje nije narušeno. Možda je najprecizniji odnos između motivacijskih faktora i procesa učenja izražen u Hull-Spencevoj teoriji učenja, odnosno onom dijeli koji se naziva hipotezom redukcije nagona (eng. ″drive″). Osnovna jednadžba ove teorije glasi: E = D x H u kojoj  ″E″ predstavlja tzv. ekscitatorni potencijal, koji se definira da se manifestira neka naučena reakcija, a ″D″ predstavlja motivirajuću energiju, nagon, koji se definira kao privremeno stanje organizma, proizvedeno deprivacijom nečega što organizmu treba ili bolnom stimulacijom, ″H″ predstavlja jačinu navike, jačinu naučenoga, a po definiciji se pojačava vježbanjem.
Iz ove je jednadžbe vidljivo da se naučeno ″H″ ne može manifestirati ″E″, ukoliko nije prisutna i motivacijska tendencija ″D″ u multiplikativnom odnosu, pa je prema tome, i motivacijska komponenta jednako važna u procesima učenja, kao i samo vježbanje ili ponavljanje materijala.
Motivacija je ono što prevodi naučeno u ponašanje koje se može opaziti. Pri tom, se zapravo misli da su mogućnosti pojedinca samo latentne karakteristike koje se ne manifestiraju sve dotle dok nisu ″potrebne″, odnosno sve dotle dok pojedinac nije motiviran.
Motiviranost predstavlja onaj skup složenih karakteristika pojedinca bez kojeg se faktori znanja i faktori sposobnosti za određene aktivnosti uopće neće ili će slabo manifestirati. S tog je stajališta područje motivacije izuzetno važno i za uspješnost u nastavi.
Motivacija je najsloženije područje i stoga što postoje brojne od pravila, toliko česte da su rezultirale nizom različitih teorija motivacije, od kojih svaka objašnjava dio realnosti ovih procesa. Četiri teorije motivacije su najpoznatije i najvažnije, a to su:

  • teorija redukcije nagona(drive)
  • teorija poticaja,
  • teorija optimalne razine uzbuđenja i teorija nesvjesne motivacije

Unutrašnja i vanjska motivacija
Najvažniji faktori koji podržavaju, pa i povećavaju motiviranost jesu omjer između unutarnje i vanjske motivacije.
Unutarnju (intrizičnu) motivaciju možemo definirati kao unutarnji razlog za participaciju (sudjelovanje) u nekoj aktivnosti zbog nje same, zbog uživanja koje se aktivnošću postiže, a bez namjere da se dobije neka vanjska nagrada. Obrnuto, o vanjskoj(ekstrizičnoj) motivaciji govorimo kada je participacija u nekoj aktivnosti kontrolirana vanjskim razlozima (novac, trofej, ocjene), odnosno kada bi izostanak vanjskih razloga izazvao prestanak participacije ili manji intenzitet sudjelovanja u aktivnosti.

Motivacijski kontrolni sustav
Motivacijski kontrolni sustav se sastoji od većega broja dijelova, a obavlja tri osnovne funkcije:

  • funkciju praćenja i signaliziranja promjena u biokemijskom stanju živoga bića
  • funkciju praćenja promjena u okolini i uspoređivanju nađenoga sa zamišljenim ciljem (poticajem) koji se želi dostići
  • funkciju objedinjavanja rezultata dobivenih na osnovu prve dvije funkcije, nakon čega motivacijski kontrolni sustav pokreće aktivnost dostizanja cilj, tzv.konzumacija cilja.

Za svaku od funkcija zadužen je po jedan komparator, odnosno uređaj koji uspoređuje dvije vrijednosti. Pretpostavljeno je da prvu funkciju obavlja komparator stanja, drugu komparator stanja. Vrijednost na komparatoru stanja i vrijednost na komparatoru cilja zbrajaju se u trećem uređaju koji se naziva komparator stanja i cilj

Motivi

Pobude koje čovjekovo djelovanje usmjeravaju prema nekom određenom cilju, održavaju to djelovanje i pojačavaju njegov intenzitet. U pojam spada i veliki broj izraza, kao npr. Potrebe, porivi, želje, težnje, itd. među kojima postoje izvjesne razlike, no te razlik različiti ljudi različito doživljavaju i interpretiraju. Katkad čak i ″cilj″ može imati značenje ″motiva″: ako je netko nešto uradio radi novca kažemo da mu je novac bio ″motiv″.
Motivi se mogu podijeliti na biotičke (primarne) i stečene (sekundarne, izvedene). Najpoznatiji biotički su žeđ, glad, potreba za hladnoćom (kad nam je suviše toplo) i dr. a među stečene motive ubrajamo veliki broj društvenih potreba (potreba za društvom, za položajem u društvu, potreba ne izdati prijatelja u nevolji, itd.) i osobnih motiva (npr. Jaka potreba za udovoljavanjem različitih navika) mnogi motivi su jednim dijelom biotički, drugim dijelom stečeni (seksualni motivi odrasla čovjeka, glad, potreba za dominacijom). Neki te motive nazivaju i ″kompleksnim motivima″. Osim toga, iako osnovni motiv može biti urođen, neke karakteristike njegovog udovoljavanja često su naučene: glad je biotički motiv, ali glad za nekim jelom (tzv. Apetit) je naučen. Popularna rasprava o tome da li su biotički ili stečeni motivi jači nema smisla, jer intenzitet motiva ovisi o većem broju situacionih faktora – o blizini cilja (motiv je jači što je cilj bliži), o ″stupnju lišenosti″ (stupnju derivacije) – većinom je neki motiv jači što smo mi više ili dulje lišeni da mu udovoljavamo.
Zbog svoje karakteristike pobuđivanja aktivnosti, kao i zbog toga što su gotovo redovito praćeni čuvstvima, mnogi autori postavljaju pitanje da li motive uopće treba razlikovati od čuvstva.

Kako motivirati sportaša
Teorijske postavke o djelovanju niza vanjskih i unutrašnjih faktora na promjene u motivaciji prema bilo kojoj aktivnosti, pa tako i satu tjelesne i zdravstvene kulture, pretvorili su različiti autori u mnoštvo praktičnih savjeta. Tako Wainberg navodi niz savjeta profesorima kako da svojim postupcima povećaju, te eventualno izbjegnu smanjivanje intrizične motivacije. Njegov se savjeti mogu sažeti u šest točaka:

  1. da bi se povećala intrizična motivacija potrebno je osigurati dovoljnu količinu uspješnih iskustava u satu tjelesne i zdravstvene kulture. Drugim riječima potrebno je okolinu učenika organizirati tako da mu omogućimo doživljaj uspjeha, što će opet povećati osjećaj kompetentnosti i tako osigurati intrizični razlog participacije u nastavi.
  2. korisno je dozvoliti učenicima prihvaćanje veće osobne odgovornosti za odluke i pridržavanja pravila u nastavi. To se može učiniti na više različitih i međusobno uključivih načina. Mogu se prihvatiti, pa i zahtijevati njihove sugestije s obzirom na ponašanje na nastavi, izgled odjeće, pa čak i njihovi prijedlozi o strategiji nastave. Može im se prepustiti vođenje dijela sata ili ih ohrabriti da razvijaju nove forme vježbanja i zadataka.
  3. na intrizičnu motivaciju pozitivno djeluje i pohvala. I verbalna i neverbalna pohvala specijalno je važna za povećanje intrizične motivacije učenika koji se ne ističu dovoljno na nastavi i zbog toga sami po sebi ne dobivaju dovoljno potvrde svoje vrijednosti. Najbolje bi bilo istaknuti važnost uloge svakoga učenika i njegov jedinstveni doprinos uspjehu cijeloga razreda, što će svakome učeniku osigurati osjećaj vlastite vrijednosti.
  4. intrizična motivacija je povezana i sa umijećem postavljanja realističnih ciljeva nastave, to jest ciljeva koji se mogu dostići primjenom odgovarajuće količine napora. To, naravno, znači da svakom učeniku i svakom razredu treba planirati ciljeve koji odgovaraju njihovim mogućnostima. Dostupni ciljevi osiguravaju veći postotak uspjeha, što se onda odražava na osjećaj kompetentnosti i stoga na povećanje intrizične motivacije.
  5. budući da ljudska bića posjeduju intrizičnu potrebu za istraživanjem i stimulacijom, sat treba organizirati da variraju i sadržaj i redoslijed vježbi. U sportskim igrama na satu tjelesne i zdravstvene kulture u sportskim igrama moguće je povremeno mijenjanje uloge učenika u igri. Time, se osim veće zainteresiranosti, postiže i razumijevanje različitih pozicija u nekom sportu i doprinosi boljem upoznavanju sporta ili neke sportske aktivnosti.
  6. posljednji savjet se odnosi na još jedan od mogućih aspekata intrizične motivacije, pojam tzv. ″preplivavanja″ (flow). Wiberg je pokušao pronaći one karakteristike zadataka ili cijele aktivnosti koje uvjetuju potpunu uronjenost, apsorbiranost aktivnošću (flow). Osnovne karakteristike takvih aktivnosti su stalni izazov sposobnostima i drugim mogućnostima pojedinca, te prilagođenost zahtjeva aktivnosti svim mogućnostima pojedinca. Ukoliko je aktivnost prelagana, izostat će kvaliteta izazova, pa će se javiti dosada; ukoliko je aktivnost preteška, vjerojatno će se javiti aksioznost, dakle, korisno je naći stanje u kojem sportaš ne primjećuje ništa drugo, osim same igre i samo zadatka, stanje u kojem je potpuno obuzet aktivnošću koju čini.

Moramo stvoriti jednu ugodnu atmosferu, zdravu atmosferu u kojoj će se svaki učenik osjećati ugodno. Uzeti u obzir mogućnosti svakoga pojedinca, te im dopustiti da razvijaju svoju vlastitu kreativnost. Zadavati zadatke koji će ih zainteresirati i probuditi njihovu maštu. Sami time kroz neku vrst igre pokrenuti ćemo i različite mehanizme koje će dovesti do upravljenoga procesa rada (vježbanja), kojemu je cilj unapređenje zdravlja, optimalan razvoj ljudskih osobina, sposobnosti i motoričkih znanja. Tada ćemo na jedan najbezbolniji način kako za učenike tako i za profesora, i najzabavniji način provesti sat tjelesne i zdravstvene kulture koji ima jako veliku važnost u životu svakoga pojedinca, a ta važnost sa razvojem ljudskih saznanja još više raste.

Motivacija i tipovi ličnosti
Postoje četiri osnovna tipa ličnosti. Na ovoj podjeli možemo vidjeti na koji način se mogu motivirati pojedini tipovi ličnosti.

ZAKLJUČAK:
Putem ovog rada vidjeli smo prednosti koje pruža motivacija  i njena primjena u treningu i sportu te također uvidjeli da u tom području postoji još prostora za napredak.
Postoji još niz metoda i načina koji nisu spomenuti u ovom seminarskom radu a također na vrlo efikasan način mogu utjecati na motivaciju sportaša.
Da bi bili uspješni u našem poslu nije dovoljno poznavati samo jedno područje nego treba poznavati više područja zbog njihove interdisciplinarnosti i interakcije, te znajući da njihov sinergizam daje puno bolje rezultate nego svako područje posebno.
Svakodnevno se treba obrazovati i učiti nove stvari da bi mogli steći određenu količinu znanja te znati kako to znanje prenijeti na druge.
Na taj način ćemo postići ciljeve koje zahtijeva od nas naše područje zanimanja i djelovanja.

Literatura

  1. Vukasović, A (1995). Pedagogija. Alfa, hrvatski katolički zbor, Zagreb
  1. Kauss, D (2001). Mastering your inner game. Human genetics
  1. Benson, N. (2002). Psihologija za početnike. Naklada slap, Zagreb
  1. Andrilović, V., Čudina-Obradović, M. (1994). Osnove opće i razvojne psihologije. Školska knjiga, Zagreb
  1. Zarevski, P. (1994). Psihologija pamćenja i učenja. Naklada slap, Zagreb
  1. Orlick, T. (1999). Mentalni trening za sportaše. Gopal,d.o.o
Vaš dojam


(obavezno)
(obavezno)