Inzulin, hormon u regulaciji tjelesnog metabolizma, otkrili su Kanađanini Frederick Banting i Charles Best 1921. godine. Inzulin proizvodi gušterača, izdužena žlijezda smještena iza želuca koja osim inzulina izlučuje probavne enzime te glukagon. Inzulin luče beta stanice smještene u nakupinama takozvanim Langerhansovi otočići koje je 1869. godine otkrio njemački student medicine Paul Langerhans. Nakon obroka, hrana se probavlja u želucu i crijevima, ugljikohidrati se razgrađuju na molekule jednostavnih šećera od kojih je jedan glukoza. Glukoza i aminokiseline se apsorbiraju direktno u krvotok pa koncentracija glukoze u krvi raste. U normalnom stanju, povećanje koncentracije glukoze u krvi stimuliraju beta stanice gušterače na lučenje inzulina u krvotok. Inzulin omogućuje prijelaz glukoze iz krvi u stanice tkiva gdje uz druge hormone određuje da li će se iz nje osloboditi u energiju ili će se pohraniti u glikogen. Kada se glukoza u krvi vrati na razinu prije obroka, smanjuje se proizvodnja inzulina u gušterači, a tijelo koristi pohranjenu energiju do slijedećeg obroka u kojem dobiva nove hranjive tvari.

Postoje različite vrste poremećaja vezanih za inzulin poput dijabetesa i pretilosti. Kod većine osoba s tim poremećajima, proizvode se promijenjene ili normalne količine inzulina, ali uslijed poremećaja u stanicama jetre, muskulature te masnog tkiva dolazi do otpornosti na djelovanje inzulina. Takva smanjena osjetljivost staničnih receptora na učinke inzulina poznata je kao inzulinska rezistencija. Kod većine oboljelih od dijabetesa tip 2, ne luče se dovoljne količine inzulina za savladavanje rezistencije na inzulin tako da se pretpostavlja da kod tih osoba postoji dodatno oštećenje beta stanica gušterače koje narušava izlučivanje inzulina.

Prekomjerna količina potkožnog masnog tkiva značajna je kod otpornosti na inzulin, ali važan je i način na koji je ona raspoređena. Masno tkivo oko abdomena i na gornjem dijelu tijela (jabukoliki oblik tijela) povezuje se s inzulinskom rezistencijom, hipertenzijom, cerebrovaskularnim inzultom te povišenim LDL kolesterolom dok se kruškasti oblik tijela, s masnim tkivom raspoređenom oko bokova i bedara, manje povezuje s ovim poremećajima.

Faktori kojima možemo utjecati na inzulin i inzulinsku osjetljivost:

  1. Optimalna prehrana
  2. Tjelesna aktivnost
  3. Suplementacija

Uravnotežena i raznovrsna prehrana je jedan od postupaka modulacije inzulina i inzulinske osjetljivosti. Bitno je da su u prehrani zastupljene vitalne tvari, a to su ugljikohidrati, masnoće i  bjelančevine kao glavni izvori energije te vitamini i  minerali. Optimalni odnos ovih tvari u prehrani se određuje prema potrebama subjekta te čimbenicima poput nadmorske visine, temperature zraka, intenziteta i ekstenziteta treninga. Vitamini i minerali su neophodni za rast, razvoj i izmjenu tvari u organizmu što znači da omogućuju optimalno funkcioniranje organizma. Prije svega, potrebno je kalkulirati energetski unos hrane te rasporediti dnevni unos na više manjih obroka što uzrokuje manje osciliranje glukoze u krvi.

Osnovna načela optimalne prehrane su:

  • kontrola energetskog unosa hrane
  • uzimati 5-6 manjih obroka dnevno
  • osigurati raznovrsnost i uravnoteženost namirnica
  • koristiti  složene  ugljikohidrate, biljne masnoće, dijetna vlakna te dovoljno svježeg povrća i voća
  • isključiti ugljikohidrate s visokim glikemijskim indeksom, životinjske masnoće i alkohol iz prehrane

Tjelesna aktivnost ima utjecaj na hormonalne razine u organizmu pa tako i na inzulin. Bitno je što se tijekom tjelesne aktivnosti troši glukoza, a ne povećava se potreba za inzulinom čime se štedi ovaj hormon. Za modulaciju inzulina, potrebno je da aktivnost bude redovita, intenzivna i kratkotrajna.

Tablica 1.  Produženi efekti tjelesne aktivnosti prema Dishman, Washburn i Heath, 2004.

Produženi efekti tjelesne aktivnosti na dijabetes

  • smanjuje cirkulaciju inzulina
  • poboljšava toleranciju glukoze
  • smanjuje inzulinsku rezistenciju
  • povećava broj inzulinskih receptora u skeletnoj muskulaturi u osoba oboljelih od dijabetesa tip 2
  • povećava inzulinski efekt mišićne kontrakcije; povećava količinu GLUT4 transportera
  • povećava inzulinsku osjetljivost u osoba s dijabetesom tip 2

Suplementacija koja sadrži nutrijente poput eikozapentaenske kiseline (EPA) i dokozaheksaenske kiseline (DHA) iz ribljeg ulja (Tsitouras i sur., 2008) te polifenole iz cimeta (Anderson, 2008; Couturier i sur., 2010) značajno utječe na povećanje inzulinske osjetljivosti.

Primjenom faktora koji utječu na lučenje inzulina i inzulinsku osjetljivost, subjekt može očekivati veću razinu energije, promjene u tjelesnoj kompoziciji u smislu smanjenja potkožnog masnog tkiva i povećanja mišićne mase, skraćeno vrijeme regeneracije te poboljšanje imuniteta tako da potrebu za ovim postupcima nemaju samo osobe s metaboličkim poremećajima već i sportaši s ciljem povećanja sposobnosti te osobe koje žele izmijeniti konstituciju i zadržati dobar zdravstveni status.

Literatura:

  1. Anderson, R. A.: Chromium and polyphenols from cinnamon improve insulin sensitivity, Proceedings of the Nutrition Society, 2008.
  2. Couturier K., Batandier C., Awada M., Hininger-Favier I., Canini F., Anderson R. A., Leverve X., Roussel A. M.: Cinnamon improves insulin sensitivity and alters the body composition in an animal model of the metabolic syndrome, Arch Biochem Biophys, 2010.
  3. Dishman R. K., Washburn R. A, Heath G. W.: Physical activity epidemiology, Human Kinetics, Champaign, 2004.
  4. Obradović J.: Kineziterapija kod diabetes mellitus-a tip II (diplomski rad), Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2008.
  5. Tsitouras P. D., Gucciardo F., Salbe A. D., Heward C., Harman S. M.: High Omega-3 Fat Intake Improves Insulin Sensitivity and Reduces CRP and IL6, but does not Affect Other Endocrine Axes in Healthy Older Adults, Horm Metab Res, 2008.