Mnogo puta u mojoj trenerskoj karijeri morao sam se suočiti s jednim problemom, a opisao bih ga ovako. Radite s mladim talentiranim igračima koji imaju želju postati veliki tenisači. Vi kao trener ne činite ništa što bi moglo ugušiti te želje i snove, nego koristite taj poriv u pozitivnom smjeru i trudite se igračima pokazati put prema naprijed.
Na početku to ide lako. U većini slučajeva ima toliko mjesta za napredak da gotovo ne možete pogriješiti. Tehnika napreduje vrlo brzo, igrači počinju usvajati neke taktičke varijante i dolaze prve pobjede. To je dovoljno da zadrže pozitivnu energiju i želju za ulazak u slijedeću fazu. Mi treneri pripremamo igrače i za ono što je neizbježno – poraze. Porazi su sastavni dio igre i svakom su igraču potrebni. Imamo uvijek dobra objašnjenja što se tiče poraza, a moje najdraže je: „tako dugo dok ne naučiš gubiti, nećeš postati šampion“. Igrači vjeruju u to, u vas i u sebe.
Nakon što su nanizali dosta pobjeda igrači osjećaju da napreduju. Mentalno su jaki, medjutim lako je biti mentalno jak kad pobjeđuješ, stvarno me impresioniraju samo oni koji su jaki kad gube.

Prema mojem iskustvu najteže vrijeme za trenera dolazi između prve i druge godine rada s igračem. To je vrijeme kada se igrači susreću sa pravim testom. Ovo je vrlo česta situacija: igrači su napredovali enormno i još napreduju. Pobjeđuju na treningu igrače koje nikad do tada nisu pobijedili, ali gube mečeve na turniru. Vi kao trener znate da su rezultati na treninzima otprilike tri mjeseca ispred rezultata na mečevima i to uporno pokušavate objasniti svojim igračima. Pričate im o svojim iskustvima s raznim igračima, dajete primjere nekih svjetskih igrača, ali u većini slučajeva to ne pomaže. Oni vas jednostavno ne čuju. Igrači u tom trenutku pristupaju završnom testu: došao si daleko, napredovao si puno, koliko dugo ćeš izdržati i truditi se da postigneš svoj cilj? To je test koji je igra sama postavila za svakog igrača posebno. Mi znamo da igrač može, samo je pitanje hoće li izdržati i biti dovoljno uporan. Mi to i govorimo igračima, ali na kraju test je samo njihov.

U cijeloj svojoj karijeri nisam naučio kako učiti predanosti i ustrajnosti, a volio bih znati kako. Tisuću puta sam gledao igrače koji su kontrolirali situaciju u meču i onda promašili važnu loptu za samo 2 centimetra. Ta dva centimetra dijele vjeru i želju od gubitka samopouzdanja i motivacije. To je ono opasno vrijeme baš prije nego igrač preskoči još jednu stepenicu i otiđe na drugu razinu. Korak do perfekcije –  to je fraza dizajnirana da objasni igračima točno kako su blizu vrhunskog tenisa. To su ona dva centimetra koja donose važne pobjede i čine igrača sretnim. To je jedini način koji sam do sada otkrio da bi prenio poruku igračima koji su nezadovoljni. Mogu ih shvatiti, radili su naporno nekoliko godina i stvarno napredovali i nemogu ih kriviti kad kazu da su dvije ili tri godine puno vremena, medjutim u tenisu to nije dovoljno dugo.

Nikolina Rimac, tenisačica

Pretpostavljam, naravno, da na kraju sama igra postavlja test da vidi  tko stvarno želi, a tko ne. A istina je, ma  koliko ona grubo zvucala,  da puno njih ustvari ne želi, bez obzira koliko naporno radili. To je kvaliteta koju imaju samo najbolji i mislim da i mi treneri moramo pokazati tu istu kvalitetu u našoj potrazi za vrhunskim igračima. Kada to imamo, tada uz pomoć  dobrih metoda možemo prebroditi sve prepreke.
A do tada, nazalost , samo pokusavamo.