Juniorski tenis

Sport // 21.12.2010. // Nikola Horvat, viši trener tenisa

Kad kažem juniorski tenis mislim na vremenski period od 8 do 18 godine. U toj se fazi događaju ključne stvari za razvoj igrača i u 90% slučaja dobivamo odgovor na ono teško pitanje, hoće li ili neće netko postati profesionalni tenisač. Upravo je zbog toga ova tema jako široka i kompleksna, ali i zanimljiva. Trebalo bi puno stranica napisati za sve ono što mislim da je važno i nadam se da ću to jednog dana i učiniti, ali za sada ću izdvojiti samo nešto.

Prva važna stvar nastupa kada djeca počinju igrati tenis. Neću sada ulaziti u organizacijske oblike teniskih škola i u moderne metode učenja tenisa čiji je cilj što više djece „zaraziti“ tenisom, iako mislim da je to važan segment u razvoju tenisa. Osvrnuo bih se više na profil ljudi- trenera koji bi po mom mišljenju trebali raditi s početnicima. To su treneri koji bi sigurno trebali imati mnogo kvaliteta, počevši od onih ljudskih, karakternih, pa sve do dugogodišnjeg iskustva. Izdvojit ću dvije specifične kvalitete. To je osjećaj za tenisku igru i osjećaj za tenisku tehniku. Te dvije kvalitete su međusobno povezane i mogli bismo ih slobodno staviti pod isti nazivnik.

Keg lift by Nikola Mektić

Kad kažem osjecaj za tenisku igru ne mislim na onaj osjećaj kada gledate neki teniski meč pa prepoznajete nečije slabosti i vrline ili slažete taktičke varijante za ovog ili onog tenisača. Iako dosta razmišljam o taktici gledajući mečeve ipak  još nisam uspio u tome otkriti neku veliku nauku, barem ne za one s dugogodišnjim iskustvom u tenisu. Mislim da danas sve manje pobjeđuje onaj koji je odabrao bolju taktiku, a sve više onaj sa kvalitetnijim i jačim oružjem i upravo zbog toga je ono što slijedi jako važno. Dakle, ovdje mislim na onaj osjećaj kada gledate nekog mladog tenisača od 10 godina kako prebacuje lopticu i u istom trenutku imate viziju kako bi njegova igra mogla izgledati sa 20 godina. Promatrate građu tijela, karakter, ponasanje, način udaranja lopte, hodanje i kretanje po trenu i razmišljate kakav način igre bi najbolje odgovarao tom mladom tenisaču .

Bez jasne vizije tog igrača u budućnosti mislim da nije moguće uspješno voditi proces treninga. Međutim, nije dovoljno samo imati viziju jer svi mi treneri kad radimo sa srcem to imamo, mi razmišljamo, mi slažemo. Moramo biti svjesni da vizija može biti i pogrešna. Ukoliko uspješno prepoznamo što je to što će našeg igrača ili igračicu izbaciti na vrh ili točnije u čemu on ili ona može biti bolji od drugih, tada imamo uspješnu viziju. To je kvaliteta dobrog trenera. Evo jednog primjera: Dečko ima 10 godina, jake je građe s naznakom da bude visok, agresivnog karaktera, od udarca se ističe servis, ima dobru petlju, ali najviše pada u oči teško kretanje i loša koordinacija. Udarci još nisu formirani i upravo sad počinje senzitivna faza za razvoj svih udaraca i traje do 14. godine, a kod nekih i nešto dulje. Trener  to gleda; i donosi odluku da najveći dio vremena u naredne 2 godine treba posvetiti razvoju koordinacije i kretanja je jer tu najlošiji. Na treninzima tehnike podjednako će razvijati sve udarce s radom u grupi. Pitanje je da li je to pravilna odluka trenera? Odgovor je ne, to je kriva odluka trenera. Zašto? Igrač će sigurno značajno popraviti koordinaciju i kretanje, ali nikad neće biti toliko brz da na tome može graditi igru (kao npr. Andy Murray), jer je ta sposobnost u najvecem dijelu genetski određena. Iz razloga što nije posebnu pozornost posvetio razvoju velikog servisa i forehanda on će imati prosječan  servis i forehand, i neće moći niti na tome graditi igru i na kraju kad sve zbrojimo imamo prosječno kretanje, prosječan servis, prosječan forehand i dobili smo prosječnog igrača. Da je igrač posvetio puno više vremena servisu i forehandu ili možda volleyu, velike su šanse da bi te udarce doveo na visoki nivo i na taj način kompenzirao nešto slabije kretanje (npr. Ivan Ljubičić ali bez forehanda). Mislim da su šanse za vrhunski tenis tako puno veće. To je ta vizija ili osjećaj koju trener mora imati. Svi znamo da je to nemoguće imati bez puno godina iskustva, ali samo iskustvo niti  blizu nije garancija. Problem je u tome što je većini ljudi, i laicima, ali čak i nekima koji su dugo u tenisu, teško prepoznati koji trener posjeduje tu vrlinu. Svjedočio sam dosta primjera krivih odluka trenera ili čak nikakvih odluka, rad bez vizije) i ne znam koja je od te dvije opcije lošija. Siguran sam da to nije jedini razlog zbog kojeg neki talentirani mladi igrači nisu uspjeli jer na uspjeh utječu i mnogo drugih faktora kao što su predanost, uvjeti, okolina, sreća, ali mislim da je ovaj trenerski faktor jako važan.

OSJEĆAJ ZA TENNIKU je sposobnost trenera da uspješno prati razvoj udaraca kod igrača. Trener bi trebao biti u stanju prepoznati da li se određeni udarac razvija u pravom smjeru i reagirati na pravi način u pravo vrijeme. Kad kažem da se udarac razvija u pravom smjeru, to znači da polako postaje oružje pomoću kojeg će igrač jednog dana graditi igru. Ako udarac nije oružje onda to nije dobar udarac. Rijetki su igrači u današnjem vrhunskom tenisu koji bez barem jednog vrhunskog udarca mogu opstati. Kod učenja tehnike ključna riječ je efikasnost i to ona dugoročna. To znači da neki udarac može trenutačno biti efikasan, ali limitiran kada se gleda na duge staze. Isto tako udarac može biti trenutačno neefikasan, ali sa velikim potencijalom da postane efikasan. Glavnu riječ u tom procesu mora imati trener koji će pomoću svojeg osjećaja za tehniku prepoznati situaciju i povući prave poteze. Igrač sam to ne može znati jer nikad ne gleda dugoročno.

Uvjeren sam da su vremena kada se tehnika učila po određenim pravilma iza nas. Imao sam priliku razgovarati sa nekoliko eminentnih svjetskih stručnjaka i većina njih dijeli isto mišljenje. Kada pogledamo prvih 10 igrača i igračica na svijetu primjećujemo da nitko nema niti sličnu tehniku. Svi oni imaju jednu zajedničku točku, a to je kvalitetno udarena lopta. U skoro svim ostalim točkama oni se razlikuju, što nam  govori da je način udaranja lopte individualna stvar. Kada malo razmislimo dolazimo do zaključka da se teniska tehnika ne može učiti po točno određenim pravilima i metodama. Ako se u vrhunskom tenisu način udaranja lopte razlikuje od igrača do igrača onda nam  je svima jasno da kod učenja teniske tehnike ključna stvar individualni pristup. Individualni pristup znači da trener mora osjetiti što igraču najviše odgovara i na koji način će doći do kvalitetnog udarca. A što se metoda rada tiče, one se razlikuju od trenera do trenera, od države do države, od kontinenta do kontinenta. Postoji jako puno uspješnih metoda učenja. Mislim da svaki trener mora pronaći svoje metoda rada koje najviše odgovaraju njegovom stilu i prilagoditi ih tipu i karakteru igrača s kojim radi. Zbog toga je važno da trener ima iskustva s velikim brojem metoda jer će tako lakše odabrati one prave. Kažem, to je važno, ali definitivno nije najvažnije.

Bit je u tome da trener točno zna što želi postići s određenom vježbom, jer netko može raditi izvrsne vježbe, iste one koje je vidio da rade vrhunski treneri ali ako nema jasnu viziju što s njima želi postići ili ako upotrijebi krivu vježbu u krivo vrijeme i za krivi tip igrača onda to nema pravog efekta. U istom trenutku na drugom terenu može raditi trener koji je u stanju iz najobičnijih vježbi koje svi znamo izvući iz igrača sve ono što mu treba. Vježbe nam služe samo kao pomoćni alat a prava stvar krije se u pristupu, znanju i osjećaju.

Zaključak svega ovoga je jasan: proces učenja teniske tehnike je vrlo kompleksan i osjetljiv. Ono što igrač nauči do 14.,15.,16. godine vrlo je teško kasnije mijenjati i upravo zbog toga je odgovornost u ovom poslu velika, ali nažalost u Hrvatskoj i nedovoljno ozbiljno shvaćena. Ne mislim pri tom na nas trenere jer većina od nas se maksimalno trudi i daje sve od sebe već na sistem koji bi trebao prepoznati kompetentne ljude i postaviti ih na prava mjesta.

Vaš dojam


(obavezno)
(obavezno)